Povijest škole
Početkom 20. stoljeća, s pojavom američke „bosonoge plesačice“ Isadore Duncan te europskih reformatora Rudolfa Labana i Emile Jaques Dalcrozea, ruše se tradicionalni okviri u pristupu i doživljaju plesa i glazbe. Za razvoj suvremene plesne umjetnosti u nas, izuzetno je značajan tadašnji izravni kontakt naših umjetnika sa svjetskim reformatorima pokreta i plesa, što je rezultiralo otvaranjem tečajeva i privatnih plesnih škola.
Tako je i Ana Maletić, već krajem 40-tih godina, pisanjem brojnih dopisa nadležnim institucijama te uspoređujući ondašnje stanje modernog plesa i plesnog odgoja u nas i u svijetu, započela borbu za prerastanjem svoje privatne Škole plesne umjetnosti u državnu. Konačno, na sjednici Gradskog vijeća od 22. listopada 1954. godine, Narodni odbor grada Zagreba, a na prijedlog Savjeta za prosvjetu i kulturu NRH, donio je rješenje o osnivanju Škole za ritmiku i ples u Zagrebu. U počast svoje utemeljiteljice, 26. svibnja 1999. godine škola je promijenila ime u ŠKOLA SUVREMENOG PLESA ANE MALETIĆ.
U početku je plesno obrazovanje trajalo 6 godina, da bi zbog usklađivanja s općeobrazovnim ustanovama, obrazovanje u školi produljeno na 8 godina. U vrijeme usmjerenog obrazovanja škola je bila dio Obrazovnog centra za kulturu i umjetnost, OOUR Škola za balet i ritmiku, RJ ritmike i plesa. Napokon, 13. rujna 1995. godine Republika Hrvatska kao osnivač, donosi rješenje kojim škola postaje samostalna javna srednjoškolska ustanova, jedina takva u Hrvatskoj. Osnivačka prava nad školom 01. srpnja 2002. godine preuzima Grad Zagreb.
Iako je već od njenog osnutka pri školi trebao djelovati i odobreni viši dvogodišnji nastavnički odsjek, ta zamisao, nažalost, niti nakon pedeset godina postojanja, nije naišla na pozitivan odjek kod nadležnih institucija. Tako je i danas Hrvatska jedna od rijetkih europskih zemalja koja ne pruža mogućnost višeg stručnog obrazovanja kadrova za potrebe suvremene plesne umjetnosti.
